Vilovska kočija – narodna bajka
Bio je tako jedan car i imao je kćer koja se nikad u svom vijeku nije smijala. Car je zbog toga bio jako žalostan, pa dade razglasiti po svemu svijetu da će onome ko mu nasmije kćer dati je za ženu, i još uz to po svoje carevine. Kad taj glas pukne po svijetu, stanu se kupiti sa sviju krajeva najbolje šaldžije i komedijaši, ali svijem bude badava. A bile su na jednoj njivi dvije žetelice i sa njima dečko vezivao snoplje, pa kad su se neštp zaspominjali, reče materi:
– Mati, idem ja lijepo nasmijati carevu kćer.
A ona mu reče: – Odlazi, beno, ta išli su tamo pametni ljudi pa nijesu ništa mogli učiniti, a da ti to učiniš!
Ali se mali nikako ne htjede okaniti, nego zakala pa hajde. Otišao je on tako već dosta daleko od kuće, kad al’ za njim cestom ide kočija bez konja, i sviralica u njoj svira. On se obazre i opazi to a kočija sama ide, i u njoj sjede tri djevojke, i jedna svira u sviralu, a kočija ide. Kad one dođu do njega, reče im on:
– Pomoz’ bog, posestrime! – a one reku:
-Bog pomogao, pobratime! Jesi li ti nas pobratio?
-Jesam, – reče on- a da li ste vi moje posestrime?
-Jesmo, – reku one (a to su bile vile).
Kad se tako pobrate, izađu one iz kočije, pa mu reku:
-Eto ti kočije, a eto ti sviralice, pa kud god okreneš sviralu pa staneš svirati, kočije će na onu stranu ići, a kad prestaneš svirati, ona će stati.
Kad on to čuje, sjede u kočiju, pa stane svirati, a kočija se krene te hajde, i tako dođe do jedne birtije, i tu ga uhvati noć. On dakle sad uđe s kočijom u avliju, pa stane, te uđe u kuću i zaište večeru, a kad večera, otide pa leže u kočiju spavati. A bile su u toga birta tri kćeri, pa kako su imale navadu gole spavati, svuku se i tu noć pa legnu, a na njegovoj kočiji bile su tri zlatne jabuke, pa od njih udari svjetlost u okna. Djevojke spaze te jabuke, pa se stanu dogovarati da ih od njega ukradu. Što reku, to i učine: sađu u avliju, uhvati svaka za jednu jabuku, ali kako su uhvatile, tako im ruke prionu. Kad se ujutru svanulo, ustane on i vidi ih, ali ga ni brige nije, nego uzme sviralicupa stane svirati, kočija okrene ići, a njih tri uza nj skakati. Idući tako, udare pored jedne kasarne, a tu su baš soldati čistili robu, pa kad vide cure da skaču, uhvati svaki svoju za grudi, i odmah i njima ruke prionu te i oni počnu skakati uz njih. Naš junak se obazre pa vidi, ali ga ni briga nije, nego samo jednako svira, i kočija ide. Kad je već bio blizu careva dvora, udari ispred jedne kuće, a tu je planinka kruh zapretavala, pa kad vidi onu krkaču oko kočije, izleti van pa onijem loparom opali jednoga soldata po leđima, te i onaj lopar prione, a s njim i baba. I tako sve skupa dospije u carev dvor. Kad to vidi careva kći, počne se smijati još izdaleka da se nije moglo smagati, a car kad to vidi, stane mahati rukom na njega da ustavi kočiju. On ustavi kočiju, pa dođe k caru, a car mu reče:
-Ti si nasmijao moju kćer, koja se još nikad nije nasmijala, – sad je tvoja!
Pa ga ustavi kod sebe te ga vjenča s njome i dade mu po svoje carevine, još i sad caruje, ako nije umro.
*kočije su laka kola na federe s pokretnim krovom
*žetelica je ženska osoba koja žanje
*zaspominjati se znači razgovarati o nečemu, zapričati se
*bena znači budala,luda
*zakalati znači krenuti,poći
*birtija je isto što i kafana
*soldati su vojnici
*roba ovde znači odeća, odelo
*planinka ovde znači domaćica
*kruh je hleb
*krkača znači gomila, gužva
* smagati se znači savladati se
Ovu bajku je neophodno izmeniti kada je čitate i uskladiti je sa uzrastom. Mi vam je prenosimo u originalu a vi je po vašem nahođenju izmeniti tako da pouka ove bajku bude ista. Još bajki pročitajte na sledećem linku.
